POUČNA PRIČA: Kičma može sve da izdrži, ali srce ne

 


Stanko je bio domaćin. Prvi u selu. Oženio je Vidu mlad. Izrodiše se djeca, petoro. Tri sina i dvije kćerke.

Dobra i časna porodica. Radili su koliko svi u neka sretno-nesretna vremena. Mnogo, teško i pošteno. Jedno po jedno dijete su ispraćali u svijet, na škole, fakultete. Osta prazna kuća. Djece nigdje, a posao isti. Prelazilo je preko njihove kičme tereta za petoro, taman za onoliko koliko ih je to ognjište zaljuljalo. Govorili su im ljudi:

„Smanji Stanko posao, prodaj livade i goveda, da'ni malo, ne možeš sam, a i Vida više ne može. Proživite ovo malo što je ostalo bez kose, grabulje, muže, mljekara i štale.

Vazda im je odgovarao: „Evo samo Jovo da završi školu, Mira da se uda, Janko da se zaposli, Branka da završi fakultet, Goranu svadbu da napravim.“ 

Svojim ispucalim rukama su plaćali neke studenske sobice po Beogradu, prve temelje kuća svoje dece, dizali im krovove, udavali, ženili… Djeca zaživješe neke svoje živote… i zaboraviše ih. Ostadoše sami, negdje gore, na vrhu planine.

Slali su svojoj djeci sira i kajmaka autobusima… Svaka kanta i kriška zalivena suzama. Svaka, baš svaka je trebalo da ih seti… Da su gore, još uvijek živi… Da su dobro, da im ništa ne treba, sem njih… Njihovih glava i osmijeha, njihove ljubavi, poziva, pisma… Niko od njih petoro nije primijetio tu čudnu slanoću sira od majke i oca… Svaka oplakana i presoljena tugom, nedostajanjem i samoćom.

Vida je um,rla jednog septembarskoj jutra. Na sred kuće, srce joj je puklo. Dušu je ispustila taman onde gdje je dušu dala.

Osta Stanko sam. Gledao je zidove, prizivao dečiju ciku i radost, Vidin miris hljeba i njene tople oči. Tišina mu je cijepala grudi. Noću bi dugo sjedio na basamaku puste kuće… Gledao u nebo… Slike su promicale… Samo je njima razbijao muk koji mu se uvukao u srce i dušu.

Razbolio se… Tri sina i dvije kćerke. Počeše da ga sele, od jednog do drugog. Svima je smetao. Svađale su se njegove snaje sa njegovim sinovima zbog njega… Kod kćerki isto nije moglo… Lomili su ga na živo, onako bolesnog… Svaki put kada su mu pakovali torbu za kod nekog drugog lomili su mu dušu.

Onu njegovu, gorštačku, veliku…

Lomili su mu prste kojim ih je sve podigao, kičmu kojom im je škole završio i kuće napravio, oči su mu već davno oslijepele gledajući preko brda, ne bi li ugledao lik barem jednog od njih petoro da mu dolazi. Iz Mirine kuće je krenuo sa onom prokletom torbom, opet. Unuka Milica mu je poletela u zagrljaj, stegla ga jako i počela da plače.

“Nemoj lale… Nemoj dedino…“

„Vidjet ćemo se uskoro, zar ne? Opet ćeš ti kod nas, mama je l’ tako? Mama?“

Koliko je brazdi na licu imao, niz svaku je suza lila. Drhtava brada ih je stresala, a oči blage, plave, zamućene… Zagrlio je jako:

„Nećemo se lale više videti. Budi dobra i ne zaboravi svog dedu.“

Gledala je u njegovu mačugu, povijena leđa, korak koji zastaje, težak, pretežak…

Novi.ba/Stil.rs

Primjedbe